baner160x600 zavt
baner160x600 zavt

KOLUMNA: Sljepilo

Čitajte najnoviju kolumnu profesorice književnosti i novinarke PinkM-a Željke Mirković.

KOLUMNA: Sljepilo
FOTO: Danilo Perišić

Krupnim koracima čovjek je grabio naprijed. Vidjelo se da žuri. Osvrtao se lijevo- desno, kao da nekog traži. U dnu ulice spazi straca u sivom ofucanom kaputu. Priđe mu bliže. Htjede ga zaobići, ali se predomisli u poslednjem času. Potapša ga po ramenu.

Izvinite, koliko je sati?

Čovjek u sivom kaputu kao da se štrecnu. Uhvati ga jeza. Prigrnu kaput, okrenu se put neznaca. Zakoluta očima i pogled usmjeri ka suncu.

Tačno je podne – zadovoljno klimnu glavom.

Stranac ga je gledao u čudu. Posumnja u starčev odgovor. Zaustavi slučajnog prolaznika da provjeri dobijenu informaciju. Podne je, reče užurbani prolaznik. Ništa mu ne bi jasno.

Starc ga je gledao ispitivački. Usna mu je poigravala od smijeha. Oči su mu caklile. Neznanca uznemiri pogled.

Šta piždriš u mene? Čemu tolika radoznalost? – bahato se obrati starcu.

Šta ti smeta u mom pogledu? Bole te boje koje u njemu vidiš?! Plaši te toplina?  Čemu sumnja kada me ne poznaješ?

Imam osjećaj da me skeniraš. Da mi ne vidiš neku bolest, slučajno? Možda si vidovit?! – posprdno mu se obrati.

Starčeve oči postaše još blaže.

Nisam vidovit, ali mogu da te osjetim. Sjeban si, druže! Ne pokušavaj to prikriti žurbom. Gdje žuriš? Kuda si naumio? Pogled ti je zamišljen, glas treperav, jezik prebrz. Udahni duboko. Ne plaši se. Od čega bježiš?

Mani me se starkeljo. Ne bježim ni od koga. Bolje bi ti bilo da promijeniš tu smrdljivu garderobu. Zaudaraš, opasno! – isceri mu se u lice.

U pravu si. Vidiš, više volim svoj bazd nego miris tvog jeftinog parfema. Svi imamo neku manu, moja je bazd. Koja je tvoja? Miomiris?! Ne zaluđuj se, čovječe!

Ovlaš ga uhvati za ruku. Čvrsto je stegnu.

Vidim da nisi neki radnik. Hoćeš hljeba bez motike. Eee.. ne može, brale!

Čovjek je pokušavao da istrgne ruku iz starčeve. Ne bi mu jasno otkud tolika snaga u uveloj ruci. Jedva izvuče ruku. Nervozno je poče brisati maramicom.

Ko si ti da sudiš o meni? Ne poznaješ me?

Osjećam te. Preplavio me je tvoj nemir. Vidim tvoju zbunjenost.

Ma, to su samo glupa naklapanja. Senilnost ti je popila mozak. Idem, ne mogu te slušati više.

Sav unezvijeren čovjek krenu da pređe ulicu. Starac ga naglo povuče za mekanu ruku. Gurnu ga u stranu.

Paz, automobil!

Nasta škripa kočnica. Nervozni vozač je  psovao kroz poluotvoreno staklo.

Gdje ćeš? Jesi li slijep! Zahvali tom starcu što ne napravih plačinku od tebe. Sve sami ludaci! – nervozno doda gas i izgubi se niz ulicu.

Čovjek se sav tresao. Netremice je gledao starca. Spasao ga je sigurne smrti. Kako to da nije vidio automobil. Rasijanost mu je mogla doći glave. Ubija ga dokolica. Smučio mu se raskalašni život pun poroka. Danima pokušava uraditi nešto novo. Uzalud, uvijek se vraća stereotipu. Eto, još ga umalo udari automobil. Da ne bi ovog ludog starca svašta se moglo desiti. Obrati mu se blago. Ljutnja kao da za trenutak sakri oštre zube.

Hvala! Spasao si mi život.! Kako da ti se odužim? Šta da ti dam?

Idi svojim putem, čovječe. Pronađi cilj. Ne lutaj bez potrebe. Pazi, blato!

Zaprepašćen čovjek gledao je svoju nogu kao je zagazila u kaljugu. Kako to da nije vidio?

Uh, čudan si ti stari, sve vidiš! Sumnjiv si mi! Da nisi bacio neke čini na mene?!

Starc se grohotom zasmija. Čovjek se uzjoguni. Nije mu prijao starčev smijeh. Ipak, bi mu ga žao. Onako poguren djelovao je smiješno u kaputu koji mu je bio veći za dva broja. Materijal se ukočio od prljavštine. Činilo se da će se raspasti u dodiru sa kapljicom vode… Ipak, ne bi mu jasno ponašanje starca. Smijeh i toplina koja je iskrila ispod smrdljive tkanine.  Htjede mu se nekako odužiti. Starac mu je spasio život. Izvuče svežanj novčanica. Prije nego što je krenuo da ih spustiti u šuplje džepove starčevog kaputa, bi spriječen u naumu. Hrapava starčeva ruka grubo zgrabi gospodske prstiće. Novac se rasu po ulici.

Šta radiš, ludače! Ko ti je dozvolio tako da se ponašaš?

–   Ko je tebi  dozvolio da  kupuješ zahvalnost? Sad mi je žao što te ne pustih pod točkove automobila. Mislio sam da ima u tebi nešto ljudsko. Kad ono mali nesoj. Uh, kako ste mi gadni vi depresivni od rođenja! Jadno, dijete ko te tako upropasti?

Čovjek ga je slušao sav ustreptao. Kiptio je od bijesa. Mislio je da će mu starac biti zahvalan na ponuđenoj pomoći. Koji osobenjak. Ne zna da cijeni pažnju. Ovaj stari je toliko bezobrazan, gunđao je u sebi.

Dobro, de vidoviti, nemoj više da me driblaš. Nije mi namjera bila da te uvrijedim. Tvoje oči bolje vide nego moje. Kako je to moguće. Ti si slijep!

U pravu si, ne vidimo isto. Eto, kako ti posmatraš ljude. Sve je kod tebe tako površno. Nisi u stanju da spoznaš ni moje sljepilo.

Sljepilo! Ne laži stari, mamlaze. Kako onda sve vidiš? Koja je čarobna formula tvog sljepila?

Slijep sam od rođenja. Nikada ne spoznah sliku, boju, svjetlost. Izgradih svoj svijet od dodira i mirisa, boja… obrisi  se sami sklapaju. Sljepilo me naučilo da vidim u mraku.

Čovjek se zagleda u starca kao da traži potvrdu za to. Starčeve oči su svjetlile. Otkud toliko svjetlosti iz očiju koje ne vide. Dva modra oka radoznalo su ga posmatrala.

Uh satrče, kao boli ova spoznaja! Nisam ni slutio da će biti tako porazna.

Fizičko sljepilo pokaza lekciju duhovnom mraku.

Ne dozvoli da ti život prođe u jednosmjernoj mračnoj ulici. Svjetlosti ima dovoljno… rijetki je samo spoznaju. Nije slijep onaj ko ne vidi, već onaj koji ne želi da vidi…

AUTOR: PinkM

POVEZANI ČLANCI

BANER ARGUMENT HEDER
Responsive Menu Clicked Image